Tekst: I. Ćimić
Foto: Damjan Tadić (Cropix)

POSLJEDNJE dvije godine Hrvate se mnogo puta pozivalo da izraze svoje nezadovoljstvo stanjem u zemlji ili da izraze nezadovoljstvo nekim političkim odlukama Vlade. No, ni jedan od tih poziva nije uspio. Pokušali su sindikati više puta s prosvjedima, a posljednji put u rujnu prošle godine. Premijerka Jadranka Kosor taman je svakome od nas izravno iz novčanika počela uzimati novac, odnosno harač, no Hrvati su i dalje uporno ostajali u svojim naslonjačima dok je bivši premijer plovio na "Malo vitra".

Građani, studenti...

Pokušao je narod na bunt pozvati niz građanskih inicijativa koje su obično kretale s Facebooka, a pozivale su građane da se okrenu protiv bahatosti i lopovske Vlade. Stotine tisuće "lajkanja" i "doći ću" pretvaralo se u malo veću šačicu ljudi na središnjem zagrebačkom trgu. I nisu uspjele, a Hrvati su i dalje sa svojih naslonjača psovali lopovsku državu i korumpiranu Vladu dok je Kosor mazala oči javnosti bacanjem sitnih riba u mrežu, a glava hobotnice ostajala je netaknuta.

Pokušali su, sjećate li se uopće, i studenti. Blokada fakulteta, pozivanje na ulice, traženje besplatnog školovanja i opet izražavanje nezadovoljstva bezidejnom Vladom koja jednostavno ne želi izvršiti obećano. Marš studenata završio je svojevrsnim perfomansom, a Hrvati su opet iz sigurnosti vlastitih fotelja i pred televizorom klimanjem glava izražavali podršku mladim Hrvatima. I opet ništa. Novi ministar, stare prevare.  

Gospodski način da se kaže: Odlazi!

Uostalom, Kosor, koja je "ni kriva ni dužna" došla na vrh države i kojoj je glavni plan i misao vodilja tek da svoju stranku izgura na vlasti do kraja mandata, taman je bila uljuljkana u sigurnost vlasti. Sigurnost joj je, prije svega, ulijevala nesposobna i nevidljiva oporba. Kosoričina uvjerenost u "lijenost" Hrvata da izađu na ulice te prije svega zaštita moćnim Zakonom o referendumu i magičnom brojkom od 480 tisuća potrebnih potpisa za bilo kakve promjene, sasvim ju je fino ušuškala u uvjerenju kako u isto vrijeme može "prati suđe i smišljati proračun", nositi krumpir-salate na Vladine domjenke i voditi državu, kao i sasvim populistički uz pomoć medija odvesti HDZ do kraja mandata. A onda je sve moguće.

Taman kada je umislila da joj ne može nitko ništa, od Milanovića kojem daje plaću pa do naroda "koji ne zna što hoće", krenulo je potpisivanje za referendum o Zakonu o radu koje je jednostavno u danim okolnostima moralo uspjeti. Socijalna prava dirnut će svakog, kao i pozivi za bolje sutra svih nas "potlačenih radnika", a umjesto mahanja parolama i slušanja ispraznih govora na bini te "urlikanja" i "naguravanja s policijom", samo je trebalo negdje u prolazu ostaviti potpis. Gospodski način za izražavanje nezadovoljstva, i to, čini se, taman po mjeri današnje Hrvatske.

Dan kada bi Hebrang volio da nije govorio istinu

Dok su Hrvati uljuđeno, stojeći u redu za potpise, tražili promjene, krenula je i panika u redovima HDZ-a, jer svakome je od samog početka bilo jasno da je to puno više od pukog traženja promjena Zakona o radu.

Andrija Hebrang, nesuđeni predsjednik Hrvatske, nije imao pojma koliko je bio u pravu kada je rekao da građani nemaju pojma što potpisuju. Siroti Hebrang valjda je mislio da će njegova izjava o manipuliranosti građanima samo napuniti kvotu onih izjava "ja nikada ne lažem, nego nekad ne govorim istinu". Hebrangov strah od "neznanja" i njegova istina postali su itekako razumljivi kada je danas objavljeno da je čak 720 tisuća ljudi potpisalo peticiju. Naime, sada je valjda svima itekako jasno da je većina potpisa izraz prije svega nezadovoljstva građana bahatošću današnje Vlade Jadranke Kosor koju, uostalom, nisu ni birali da bude premijerka.

Preko 700 tisuća potpisa zapravo je slom vladavine premijerke Kosor i prvi korak prema padu njene Vlade. Već sada se govori o organizaciji generalnog štrajka, a Kosoričina izjava da se "jednim potpisom neće ništa promijeniti" pravi je poziv za konačno pitanje: je li vrijeme da Kosor ode? U suprotnom, zahvaljujući ovakvoj Vladi, otići ćemo svi mi.

Potop Kosoričine vlasti

Kosor već godinu dana jednostavno ne radi ništa. Kriza iz koje smo, prema njenim riječima, trebali izaći još krajem prošle godine, još je i dublja. Val otkaza svakim danom sve je veći, a njen gospodarski program bez strategije dizanja proizvodnje tek fino izgleda u PowerPointu. Krpanje proračunskih rupa riješila je uzimanjem izravno iz novčanika građana, što je, kako god oni to nazivali - harač. Rezanje državne potrošnje svelo se na par statističkih milijuna kuna, dok državni aparat i dalje nesmiljeno raste.

Vrijeme javne simpatije za Kosor, kada su svi očekivali rezanje financijski neisplativih županija, općina i gradova, ona je iskoristila tek za kresanje troškova domjenaka u Vladi i stranci kada su kavijare i šampanjce zamijenile salate. Ministar Šuker i dalje radi po svom, ako i zaista zna što radi, i dodatnim zaduživanjem rješava dosadašnje dugove. Rješavanje nelikvidnosti proglašeno je valjda "bugom" u PowerPointu, a na međunarodnoj sceni ne cvjetaju joj ruže jer je palicu regionalnog lidera preuzeo srpski kolega Boris Tadić.

Seljaci po tko zna koji put traže obećano, a Kosor umjesto rješenja tek nudi odgodu u mjenicama. Nitko i ne zna što zapravo radi novoosnovano Ministarstvo uprave jer još uvijek ne znamo kada je Kosor rekla da će pet posto zaposlenih u javnoj upravi dobiti otkaz, ni je li to možda 5, 10, 15 ili 20 tisuća ljudi.

Na kraju tunela

Od čovjeka koji bi trebao pokretati gospodarstvo dočekali smo zaljubljenu fotografiju s Vladimirom Putinom, što nije toliko ni čudno jer njegova šefica na meniju još nosi Obamin potpis. Reforma pravosuđa, rak-rana Hrvatske zbog koje i ne možemo u Europu, svela se na bijeg ministra Šimonovića, a Milinović više zaista nikome nije ni žalosno smiješan.

I zato je ovih 720 tisuća potpisa početak kraja i istinsko svjetlo na kraju tunela.